Haha haha

***

Tekla voda korjenica od vr’ vrela do korjena….
Mila Oj Da Mi Je…!

Ova pjesma bi morala biti starija od sto godina Haha i to živeći s
koljena na koljeno!
Sam ili društvu pjevao je naš poeta bezbroj puta i nikada mu nije dojadila.
Snažan i duhovit tekst narodnog predanja, naročito višeslojni pripjev kao i privlačna melodija svrstavaju ” Tekla voda korjenica” u blistave favorite, vesele evergrine i osvježavajuću premijeru za gotovo i uvjek sve prisutne…
Zapisuje je vaš poeta-početnik kao “Mila Oj Da Mi Je” i ne dozvoljava da se zaboravi , nikada Haha!
Ovo bi moralo biti iznenađenje i za vas eksperte!

Čuo je on ovu pjesmu prvi put, prije nego je pošao u školu,
od Ćobana koji je generacija njegovog djeda iliti 1890. i neka…
Ali i on je čuo od starijih!

Tako duhovitog čovjeka prava je sreće poznavati u životu. Ne samo to, kao mnogo stariji Ćobo pokazivao je veliko poštovanje, ali znao  i da ”opiči”na samu njemu svojstven način.
Odsutnost naklonosti i želja egocentrika, bez nedostojnih porudžbina ili dodvoravanja interesima, onako spontano, lagano ali urnebesno, on je postajao i bio nadareno duhovit humorista-Čkalja za naše malo mjesto-Palanku.
Svaka mu se mogla dvojako tumačit, uvijek sa duhovitije strane, do suza.
Često je dolazio na kafu kod komšija na opštu radost da “potrne dosadni radijon”.
Bio je omiljen i drag, iako ga bije glas okorjelog tvrdice, da bi onda, na pazarni dan, sve halapljivo potrošio na hranu, tako da je Ćobanova guzica također imala mjesto u zbirci lokalnih metafora dajući živopisan kolorit težačkoj svakodnevici.
Šešir, naočare, štap, bijela košulja, odjelo i poneka masna fleka-sve iznosano i dotrajalo, ali po samo njegovom poimanju, ipak  elegantan nivo za seljane .
Od svih salata, najviše je volio meso, uživajući dok ga priprema, a naročito u toku “krkanluka”, poslije su to mnogi smatrali pretjeranim.
Samo nije volio kuruzu (kao mali hljeb od kukuruznog brašna), valjda mu se zgadila u djetinjstvu.
Mozda zbog toga, uvijek je koristio uzrecicu “Jes, kuruze mi…Ne trebaš dalje divaniti”, što je samo  donosilo zabunu sagovorniku jer se neprekidno naziralo, pored izgovorenog, preneseno ali gotovo uvijek duhovito značenje. Pa još doda “Ala ti Bogomajku čajnicku” koja čudnim stazama dojezdi pod Grmeč, i za koju ne znaš da li je grde ili  joj se dive…
Tako je u maloj varošici-selu postalo ustaljeno pitanje “Je li kuruze ti Ćobanove ?” što bi u čaršijskom prevodu bilo “Jesi li ti to našao mene da farbaš ?”.
Pričalo se da je volio žene koje također nisu odolijevale ili ostajale ravnodušne.
Neprekidno je svim prstima ruku udarao strašno brze, složene ritmove po stolu, vrlo glasno, iritirajuće ali ovom muzičaru se činilo dosta pravilnim. Možda i tebi bi Haha!

Kao mlad je bio član sokolskog društva, a kasnije je glumio Davida Štrpca ne koristeći niti jednu jedinu Kočićevu riječ.
Oni,koji su preživjeli taj nezapamćen spektakl, tvrde da nije Ćobo promašio temu.

U ratu je ostao zapamćen po dežurnoj dobrodošlici, jer koja god vojske naiđe on je govorio: “ Evo stigli naši..”
Ne zna se zašto, učešće mu je bilo priznato, sa živim svjedocima, a nije niko imao javne primjedbe ili ih nisu čuli.
Naprotiv, često se “kerio” svojim zaslugama ili ih omalovažavao.

Bio je dobar drug sa B.Ćopicem. Čaršija je odmah i ovdje dodala poznatu anegdotu da ga je dobio na opkladi kako će se ugristi zubima za zadnjicu.
Kasnije je iz Bg navodno stigao pozdrav:
“Oj Ćobane, moj bijeli golube, čuvaj svoje socijalne zube…”

Kada je  jedared ovaj vaš poeta, kao dijete, jednom promašio stativu ili gol, što se rijetko dešavalo pošto nije stigao do “Želje”, bez riječi je skinuo prozor i otišao Đorđi, staklaru.
 Nije bilo prekida utakmice, bogaranja, pominjanja očeva i majki danima.
To je jedna od najdražih privilegija iako se pouzdano zna da je Čika Pera predstavljen u procesu sanacije, javno onako u centru pažnje… opet u komediji , ovog puta kod čika  staklara…Promatrači u smjeh, tatica u kesu da svi budu zadovoljni…
“ Ma ne bi on te bruke…, da ja platim…ne bi kuruze mi… , ne trebaš o tome divaniti…njegov sin, njegovo staklo, Đorđine ruke…ništa ja nemam sa tim…“ opet će Ćoban.

Dok su dječaci učili igrati lopte, a on redovno dežurao na tronošcu, ispred kuće desetinu metara iza gola, tako da su svi rođeni prvotimci pravili lom kad nije bilo mreža za komarce, naišao je pekar sa mlađom ženom koja je isto volila šalu:
“ Što i ti ne igraš lopte sa njima…?” , on će ti najozbiljnije njemu…
“Ja sam ostario već, moj Ćobo, godine su tu”, ne znajući šta ga čeka…
“ Ako ti nisi kadar više udaraće neko drugi pod prečku, hoće kuruze mi…Slušaj šta ti kažem…Budi bez brige….Ne trebaš o tome divaniti…Evo pitaj moju Ružu, nek ti potvrdi…”

Dijeca naravno ništa od toga nisu razumjela…Baš kao njihov prolaznik…
“ Nek’ udaraju šta se tu može…”
Za razliku od gospe…
“ Nos’te đavo stara, uvjek se sprdaš…”


Mirokan je bio od njega stariji možda sedam-osam godina, ali vrlo namćor i za djecu opasan čovjek. U mladosti je radio negdje u inostranstvu daleko preko bare, gdje nije, kao i sada devedeset posto Setleraca, afirmisao stečene sposobnosti, ali je na vrijeme shvatio pa se ponovo obreo na selu, naoružan svježim znanjima…
Kada je prvi put nakon povratka u zavičaj izašao na strnjište da pomogne porodici i pokaže sta je usavršio:
“CO TO, MAJKO, GRABULJE..?”
stao na zubac, a drška odskoči pa pravo po čelu!
“Eto, to su ti grabulje, sine…”
Od toga dana pa do smrti on je ostao “CO TO, MAJKO, GRABULJE”, ali samo iza leđa, što dalje prilikom ogovaranja, da bi se izbjegle neprijatnosti i strah.
Ali, Ćoban je smislio varijantu:
” ..CO TO… radiš jurtos..?”
“Oćera krave u plećinu..” onako bunovan…
Zato naveče kada je u povratku prolazio pored njegove kuće, Mirokan se dosjetio, ljut kao da je trpio cijeli bogovetni dan :
” J…m ti Ružu u sred…”
” A što kuruze ti…”
” Za ono jutros”.
” Ružo, ajde vamo….evo dođe ti komšija…vidi coto traži, nemoj da se brukaš!”

Nekoliko godina kasnije:

Ć: A đe ti je Šarenka jutros..
M: Moram je voditi kod vola danas…
Ć: Imaš pravo, on će to bolje uraditi…da se ti ne bakćeš oko toga…

Družio se, uz kafu i humor sa komšijom Mirkom Krljom, dijeleći zajednički smisao za urnebes, čak kad su najozbiljnije stvari bile na dnevnom redu…važni poslovi, visoka politika, bolest, sahrana, razvodi, rođenje…

Susret, Subota, pazarni dan:
“Eno tvoje prije…Poruči joj da imam za nju nešto u ruci…Evo spremno” nije važno ko je rekao.
“Ej vide starog konja…ne bi’ kabulio da prijatelj čuje…”
“Ništa ne brini za priku divanila je ona i to naglas za njega uvijek  ima dovoljno, da nikad ne vali a da viškom samo ona raspolaže…Znaš ti lopove …Meni vali samo mrvica…”

Drugom prilikom u Oktobru:
” ‘oćemo li ove godine kod tebe na kavu svratiti… Pa red bi bio ?…”

U vrijeme industrijskog zamaha:
” Da ‘oće na mojoj luci napraviti tvornicu i da u njoj rade samo žene…Pa između nje i pilane sklepati pojatu punu slame….Ja što bi za fruštika bilo jakare…kuruze mi, andrmolje…ne bi se snašla ni bogomajka čajnička…”
I zaista, na njegovoj luci je napravljen moderan pogon konfekcije “Borac” Travnik ali je pilana preseljena u S.Most dok je pogon pneumatike Unisa pola kilometra na drugom kraju sela…tako da pojata još nije izgradjena, ali ideja živi u zajedničkom autobusu, još pride sjekači sa Grmeča…Vozači pocrkaše od smjeha svakodnevno, a prednjače dame kojih ima tri ravne stotine…
Eh, da je to vidio i komentarisao palanski Čkalja!

Kako je ovaj vaš pisac rastao, Ćobo je bio sve pitomiji i blaži, a slušaoci sve opčinjeniji njegovim improvizacijma.
Za vrijeme godišnjih odmora, već je bio manje pokretan, pa bi se tada odvezli u S.Most na ćevape, po jednu lozu, 2-3 piva , turska kava i obavezno velika lubenica, za usput.

“Ne znam je li baš zdravo lubenica poslije ovoliko piva..”
“Ništa ne brini, samo ti kupi…kuruze mi, sramota je da se ja vatam za buđelar kod takog momka…ti Mili izaberi ako ne bude išlo, bacićemo j….ga”.

Jedno od njegovih polja interesovanja:
“Je li tačno da u Sarajevu ima vruća kavana da se ženskinje onako malo raskomote…”
“Ma nema, samo plešu oko kese…”, želio je i poeta biti dvosmislen.
“Da nam je i tu dogurati  iz vaše čaršije, na naš Roknovac*…pa nek toči samo ‘brlju'…šta će vama to  kad joj ništa niste kadri!”
( *Vrh iznad sela, mozda 800 m nadmorske visine, bez puta).

Jedan kamion im je davao signal da ga mogu zaobići. Kad su to iskoristili:
“U klinac ti je rođače, sad sjevaj koliko ‘oćes, mi odošmo…”

Volio je da igra raub u sitniš, dokon sa ostalim vršnjacima, penzionerima,
koje je zabavljao… kada karta pođe:

“Sutra stiže nafaka.. jes’ kuruze mi.. zasluženo.”
“Hajde nemoj za…ti, ….đe je tvoja Ruža zaradila pemziju ?”, neozbiljni posmatrač, a bilo ih je desetak… za njega junoša.
“A đe je,….đe i tvoja mati, na mjesečini, pod lipom na Gredaru…” *

 *( obadvije su u toku rata bile u poznatoj akciji prikupljanja žita, zanemareno u ovakvim diskusijama; Gredar, mali brežuljak iznad sela,mirniji dio udaljeniji od kuća, kod crkve, sa visokim starim lipama…noći prekrasne, kao i pogled na cijelu kotlinu kada je mjesečina…rođeno za ašik…)

Poslednji put poeta i “Čkalja” su se vidjeli kada je on već bio nepokretan u predvečerje jedne zime, kao i života.

Tiho, isprekidanim šapatom, kao da se oprašta:

“Došo’ si,.. ja mislio… da ćes za..bati, po običaju…k’o ovi naši sada što rade…”
“Diž’ se, idemo na ćevape pa u vruću kavanu…?”
“Otprdilo je moje…..Daj mi.. ruku….Stisni je malo. ….
Znao sam …ja da će…od tebe …nešto gadno izrasti…dok je ‘ naki Kosta…spavao u tvom krevetu…dva dana dok si ti ….još bio mali, tek proodo….A džandari kao igrali šah…. cijelu noć…
…A garant je im’o.. da plati ’otel,…jes kuruze mi”.

Umro je sedamdeset neke, dugo je bolovao.

Bio je u pravu nije se moglo izrasti u grđe.

Kada je Haha apsolvent MUZAK – 15 min pripremao završni ispit “BRZI PRSTI I DUHOVNO BOGATSTVO” malo se odmarao na najzdravijem vazduhu u Evropi, a zlobnici su govorili o nekakvim konsultacijama kod Ćobe…
Iako rijetko u životu, morao je da interveniše oficir JNA dovodeći u pitanje, mukotrpno građen, autoritrt:

“Pa pripazi ga malo, pomozi mu, on je na početku, treba da prođe ovu fazu razvoja mada malo teže kapira. On je sa čarsije, znaš ti njiha…”

“Je.. ga proće, dobro sluša, još bolje prepisuje mojim rukopisom…prepoznaćeš ga…proće, kuruze mi i na Roknovcu đe oni ne prolazi lahko…”
“Daj budi ozbiljan, sad mi tek ništa nije jasno”
“Ni meni, kuruze mi.”
Nakon dvije, tri godine sve prepisano je savladano uspješno, a oficir JNA opet je u rijetkim trenucim, kada su popili poneko pićence zajedno, kod Najboljeg Zabavljača Svijeta prepoznao tananu nit, onaj  moćni Ćobanov rukopis.
On postaje…ostaje…prosto omiljeni …Haha!

Zbog toga je vjerovatno tako uporno godinama čekao novu priliku, trun njegove pažnja, da ponovo popiju ljudovanje njihovo.
“Mrva iz džepa, truni se lagano….”

Nikada neće oprostiti sebi što je smatrao nevažnim da genijalca, misli na Ćobana, snimi na traku, i to o svemu, a naročito da ga potanko ispita o detaljima ove pjesme koju ne poznaje ni pet ljudi sada i ovdje….
Možda bi neki muzikolog sa MUZAK mogao pomoći kada ponovo dunje procvjetaju, ali samo za njega ili kad utovari onaj kamion od komšije Keme.

Volio bi poeta da se ne zaboravi, ni Ćoban, ni ova koračnica, kako je neodmjereno Dane krstio pred crkvom, a ostalo sve napisano je u tu svrhu jer Ćobin duh kao da je pretočen sa ovih nota…. iako ovoj kulturi, u ovom vremenu poremećenih umova…”kada budale propričaju…pametni zaćute …a fukare se bogate”…nije toliko važno ono što je iskonsko i vrijedno-narodno.

(Mouće, korjenica je poetski simbol, vrlo snažan i duhovit!
Gdje li bi kolijevka Oj ro roo …da li su je u Palanku  donijeli ovdje doseljavani Ličani, da li za vrijeme Austrougarske monarhije…1867-1918 godine  ?)


***