Haha haha

***
Jeje Haha….

Upravo kako smo i očekivali : izuzetno, veličanstveno i nedostižno…
Ovakav utisak nametnuo se svim sretnicima koji su imali veliko
zadovoljstvo da prisustvuju koncertu još Jednog Velikana naše mladosti u ovom gradu u državi Setleriji, tamo daleko, ali na sjeveru gdje hladni vjetrovi duvaše, u nedelju
21.Maja 2000.
Maestralnim interpretacijama, pažljivo kreiranim redosljedom prepoznatljivih melodija i vrhunskim glasovnim mogućnostima, Ovaj Naš Brka-onaj njihov
sarajevski-sve nas je svojim nostalgičnim letom raznježio do bola i vratio na prostore nama drage i jedine domovine.
Budeći romantične nemire, duboko skrivane emocije i radost
postojanja, Virtuoz je i ove večeri suvereno vladao našim srcima i osjećanjima , što se nije dalo sakriti na licima prisutnih.
Već na samom početku koncerta, spontano
je ostvaren prisan kontakt u atmosferi zajedničke pjesme i plesa koji nije prekinut do samog kraja.
Kao istinski velikan svog zanata,
hahaa Najzabavljač je imao recept za
najspektakl-performans te da vrhunskom profesionalnošću prezentira magičnu moć pjesme koja u njegovom stvaralačkom opusu doseže granice mogućeg i vjerovatnog.

Haha…haha…a ha ha!
Bila je to
divna prilika da i u tuđini razbije čežnju donoseći vječiti krajičak Bembaše, da budemo među zvijezdicama, da se prisjećamo dragih koraka, veličine praštanja i brzine
zaborava.
Gančice su procvale i na  ledenom Sjeveru!
Impresivni uspjeh koncert majstora nisu umanjili ni istorijski dušebriznici koji su, provirujući iz svojih nacionalistuičkih
torova, širili glasine kako bi nas opet prevarili.
Svi oni kojima je univerzalna vrijednost iskreno u duši, ispunili su salu do poslijednjeg mjesta, uživajući u kreacijama našeg
gorostasa sevdaha.
Zahvalnost zaslužuje i organizator na pokazanom dostojanstvu kao i prateći bend Modra rijeka koji je osluškivao damar publike i gradio mostove
oduševljenja.
Hvala Haha, Mili Rode, do neba i neka te sreća prati na tvom zvjezdanom brodu!

***

Poeta: “Znam da ti nije do toga, ali morao si
slušati najbolje grlo Balkana?”
Ćobo: “ Nisam, ja sam ga volio dok je pjevao “Jablani se povijaju..Kažu da je i on ostao kod svojih u
tom tvom Sa…”
Poeta: “Nije
to taj…nije zbris’o, kao neko u Crnu Goru pa dalje…Kako se ne sjećaš, bio  si u
Sarajevu…u našoj kafanici, gore na spratu…kod onog Arčija?”
Ćobo: “Ja se sjećam samo onog Mikija što pjeva srcem…Koja je kategorija taj tvoj Brko..?”
Poeta: Zadnji put kad sam ga vidio
na koncertu, u Setleriji, bio je super teška, gdje god stane pod se pod njim pomjera i daske škripe li škripre.”
Ćobo: “Pa kako se nosi u tim prilikama?”
Poeta:“ Veoma moderno, zadnji krik: crna majica, crne lakovane cipele sve dva broja veće radi bolje cirkulacije vazduha kad  ćesto zatrese košuljom. Hlače isto
u tonu, specijalni materijal, na prelazu izmedju kvalitetnog štofa i somota, sija se onako cakli izlizano, samo malo naglašenijeg
dizajna oko pasa gdje brižno poslagan višak energije ističe zapnjujuću eleganciju, pomjerajući granice privlačnosti za uzdahe dama…”
Ćobo: “Onda mora nositi kajiš..”
Poeta:“ Nema… kakav kaiš… Kad počnu hlače spadati, on ih samo povuče uvis i zagalami na Bubnjara i nastavi pjevati dalje, kao da se ništa nije desilo…”.
Ćobo: “ Zašto na njega jadna…Šta mu je on kriv kad spadaju?”
Poeta:“ Nije kriv što spadaju, nego što ih on mora vraćati…”

Čobo: “ Pa ti sve detalje o njemu znaš. Šta ti se toliko kod njega svidjelo ?”
Poeta: “ Sve mi se svidjelo, on me prost naprosto oduševljava, ali
najviše me potreslo kad  je na koncertu  najavljivao pjesmu “Zorice, Zoro Moja”…”
Ćobo: “ Šta sad u ima tako strešno da te stresa .“
Poeta: “ Rekao je… ovdje kod mene na stejdžu, a to ti je u novogovoru sada pozornica, vlada mrak, ali ja ipak prepoznajem neke face u publici sa zimske Jahorine, za sve njih pjesma..”Zorice, Zoro
..Moja”….”
Ćobo: “ Opet ja ne vidim ništa strašno u tome da te baca u nemilost..”
Poeta:“ Nema ništa strašno, ali sada gdje god se skupe ovi naši
propaliteti, naročito ženturače moje generacije, pedeset i neke,
glavna poštapalica je :”Sjećaš li se one zime kad smo se skijali na
Jahorini…, a ja sam bar visio na skijanju, znam da lažu.”
Ćobo:” Pa kakve to veze ima, šale se…da se malo kere…”
Poeta:“ Da, ali sad se naučile Setlerijanka, kad god donesem picu i pođem prema vratima one će ti:… Jao što je lijepa zima, kao na
onoj Džahorini pa zapjevaju:… Kolika je Džahorina Planina…”
Ćobo: “I to je baš dobro da znaju za nas, još bolje pjesmom”.

Poeta: “Dobro je da to znaju, ali nije dobro što sada zaborave da kažu:..Zadrži kusur…eto to me baca u očaj…”

Ćobo: Koji ga klinac ondak hvališ  u tvom izvještaju…
Poeta: Eeee zato ima ono Haha… haha…a ha ha-šifra koju  samo mi znamo!
Ćobo: A šta ti to znači boga ti haha …haha…možeš verglati do
sutra! Zaradićeš ki onaj što je pse jalovio…Ko Mirokan ondak  u Americi
Poeta: Neee …to ti je, onako đuture, kao…ma je li kuruze ti Ćobanove!

***