K A L T R Š M A

Sada, kada ga magična moć nostalgije dovede na ruševine porodične kuće, slike djetinjstva mu naviru kao lavina budeći sjećanja upredena žalom i ponosom,
teškim simbolima jednog postojanja. Da, ovdje se znalo kada se kreči, a kada štirka… Kako se dočekuju gosti, komšije i prijatelji …
Kako se gradi i čuva dostojanstvo porodice, ali i mjesta …

***
Njegova baka Anka ja vrlo interesantan lik. Rođena u okolini Črnomlja u Sloveniji , putem pisama je upoznala djedu Obrada iz Smoljane, sela pored Bosanskog Petrovca …
Rodila se blistava ljubav, sretan brak i uspješan posao u Lušci Palanci, mjestašcu podno samog Grmeča. Kada je djeda u ratu preminuo od tifusa, do poslednjeg daha je ostala
vjerna životnoj ljubavi, kuhinji, bašti, cvijeću i knjigama.

***
Voljela je ona seljanima opričati veliku ljepotu Ane Karenjine, gradnju mosta iz turskog vakta, pustolovine Tarzana ili Starca na moru… dajući novi život pisanoj
riječi i stvarajući neuobičajen ugled, poštovanje i respekt i van granica sela. Njeni recepti, serviranje i gostoprimstvo poznati su bili i generalu armije Kosti Nađu,
saveznom sekretaru za NO, kada je na poziv opštine bio dva dana njihov gost.  Posjetio je tada narodni zbor, obećao novu osnovnu školu i ,
naravno, ispunio obećanje
Krajišnicima, svojim ratnim drugovima.

***
Baka Anka je ostala u lijepom sjećanju i mnogim studentima šumarstva, profesorima, inžinjerima, političarima,
ali i radnicima nadničarima koji bi „kod Anke radili i samo za hranu“.

***
Ipak, ne griješeći dušu, domaćinstvo je nosila majka, neumorni radnik, uvijek pri kraju trpeze, kada sve obavi, onako skromna i tiha,
ne pominjući preteško breme svakodnevice. Bezbrojne torbe, brižno upakovane, nosile su najčistiju majčinsku ljubav i suze kojima  je svoju djecu redovno pratila.

***
Otac je kao lugar danovao po reonima Grmeča, čuvajući svaku grančicu, poštujući radnike ali i državu kojoj je vjerovao.
Kada je negdje u poratnim godinama prateći trag kradenog trupca vidio trpezu i porodicu domaćina, samo ih je pozdravio, rekao prijatno i vratio se nazad. “Neću pisati
prijavu pa neka me kazne … Pura i kom su i naša sramota!“ Država nije propala, a on je ostao omiljeni kod seljana, a bogme, po priči samoga, u odsustvu autoriteta , i
kod snaša.

***
Kao jedini sin u porodici bio je naš junak velika maza, nemirko i bezobrazan do svakodnevnih batina i neprijatnosti za sve ukućane, a najviše za dvije starije
sestre koje, tvrde da zbog toga “ispaštaju” i dan-danas. Krađa voća, poderana obuća i odjeća, polupani prozori loptom, skitanje po cijeli
dan … bili su uobičajena pojava sve do polaska u školu kada poštovanje prema učiteljici mijenja njegovo poimanje života, donoseći trunke radosti u porodicu.
Ali, i tada je bilo ispada…

***
Oko četvrtog razreda nije htio poljubiti ruku popadiji što je rasrdilo baka Anku, iako je samo ona ispoljavala najviše razumjevanja za njegov temperament, valjda zbog imena.

Baka je redovno išla u crkvu na pričešće i službu, popo je dolazio po svoje da okadi kuću…Njene slave su bile prava svečanost za djecu, rodbinu, kumove, komšije… Često je u toku dana tiho prizivano, kao da moli :…”Bože oprosti i zakloni”…Meni sada liči: moralni korektiv iskrenog vjernika…
Toliko da braća Srbi vide kako su religija i pismo proganjani u minulom dobu koje smo tako sramno popljuvali negirajući i vlastite živote.

***
Lagati mu ne da Palanka koja je devedesetih imala konture gradića sa nekoliko hiljada sretnih žitelja i dve tvornice dostojne
Zapada. Njegovi drugari imali su sve  u Palanci , što je i on imao u Sarajevu. Univerziteti i pozorišta im nisu bila potrebna , jer su sve znali bolje od
njega odlikaša, dižući rep floskulama iz žute štampe i nakaradne istorije koja ne objašnjava već opravdava.

Pet narodnih heroja, stotine spomeničara i hiljade boraca … neki još živi … nijemo su posmatrali pogubljenje svojih čeda, nerijtko, i sami paleći vatru
ludilu političke i moralne kataklizme.

***
Sada palanačko polje preuzima korov. Struju i vodu plaća oko dvije stotine kuća sa jednim ili dvoje članova porodice.
Tvornice opljačkane, motel na Grmeču umjesto svjetske atrakcije, sada je ruševina.
A spomenik NOBu kao da skapava!

***
Identična slika u Bihaću!
Đački dom AVNOJ, ta prelijepa zgrada u borićima iznad partizanskog groblja, djeluje mu sablasno. Sive zidine i korov kao i polomljene biste narodnih heroja zaustaviše
mu dah … A tako je nekada volio ovu kuću! Tu je odrastao u skromnim uslovima, diveći se ljepoti iskrenog drugarstva kome je nestašno vesela mladost davala polet,
poseban šarm i neiskvarenu duhovitost. Solo pasulj dva puta sedmično, a kupanje jednom …

***
Bilo ih je dvanaest u sobi i redovno bi mijenjali đžempere u krug. Kada mu je drugarica iz klupe rekla da ima
lijep džemper odgovorio je da to nije ništa naročito, da ih ima još jedanaest. Negdje pred kraj gimnazije, mala zlobnica kao da
ga provali … “Eno, Mujo nosi tvoj đžemper“…“Poklonio sam i onih jedanaest, vidiš da sam porastao“, reče on.

***
Kao maturant kreće pomalo u negativnijem smjeru … Prva rakija, prva cigara, prve jedinice i prva velika ljubav kojoj će u
dalekoj Setleriji, pola vijeka kasnije, pod pritiskom nostalgičnih mora napisati:
We just waked aroun / In a rainy July’s night / This kiss was such as alone /
To harden into stone …

***
Stoji on  pred kompleksom zgrada bivše Tehničke vojne akademije u Zagrebu oko pola jedanaest naveče. Sve je u mraku. Nigdje jednog znaka života. Nekada je
tu stanovala nauka i prvi kompjuter u Lijepoj Našoj, a sada se čeka zaslužni bojovnik da iz usta radnika pokupi poslednje zalogaje i stavi tačku na mračnu prošlost.

***
Kako on uopšte zaluta ovamo? Opet onaj Kosta, španski borac, narodni heroj! Poslije strpljive diskusije i evociranja uspomena, obrati se i
njemu…“Kad si odlikaš, da li bi volio biti diplomirani vojni inžinjer i oficir ?“ – „Bih“,
kao iz topa će on generalu armije. “Ali onda ne gledaj nikome u noge, već pravo u oči !“… „Fizika i matematika moraju biti na prvom mjestu!“, naglasi generalov vozač –
pratilac – sekretar. Da, da, sve u jednom … demokrate.

***
Uzalud opomene … Trema ga uporno prati do kraja života, a fizika, matematika i elektronike
su mu donosile mnogo glavobolje i šestice, za razliku od cimera tehničara koji su mnogo lakše ubijali osmice. Veliko poštovanje predavačima… svi odreda dr nauka…
nastavnim planovima, predavanjima, labaratorijama ali taj fakultet definitivno nije bio za njega. Ipak, nekako je isplivao do diplome, ne sluteći kaznu koja ga čeka.
Sve će to on morati ponovo, natenane postaviti na svoje mjesto, ovaj put uz rad i bez neograničene pomoći prijateljski strpljivih asistenata koji
su za studentska pitanja danonoćno dežurali za katedrama.

***
Nevjerovatno! Kakav je ovo scenarij? I kasarna „Jajce“ u Sarajevu je napuštena … Kapija zabravljena.Opet nigdje žive duše!
Koliko energije je on ovdje ostavljao,
subota i nedelja, nevine mladosti …, tražeći samo jednu satisfakciju – da drugovi shvate da je odgovorna ličnost u službi zajednice koju voli … Da želi
samo profesionalni i privatni integritet kao ostvarena ličnost i poštovanje koje mu kao takvom dolikuje. Ta težnja ka boljem možda je bila ključni faktor uspjeha.

***
Kadrovski savjeti i odgovorne starješine, kao i kolege ispod u lancu hijerarhije su prepoznali rezultate, poštovali njegovu privrženost kolektivu te nakon tri
godine završetka trupnog staža u Đakovu … obišao ga također, a impresije su iste … Kao kapetan prve klase, postavljen je u Komandu 7 Armije na vrlo odgovornu
rukovodeću dužnost pokrivenu zahtjevima algoritama koji čine sistem DT.

***
Nakon preporuka Generalne inspekcije NO dobijao najviše službene ocjene i uslove za ubrzano
napredovanje, a 1990. je namjenski upućen na Komandno štabnu akademiju u Beograd.

***
A znao je dobro da i slobodno vrijeme učini dovoljno prijatnim.
Dobra muzika, divni drugari, velike i male ljubavi, društvo za mali fudbal, kao i umjereni kafanski život … „što u grijehu vino krije“… bili su prilika da punim
plućima doživljava ljepotu vremena i nadahnuća u lavirintima emotivnog svijeta.
Muzika, poezija, sport, kultura uopšte, činili su
ga plemenitim optimistom.

*** *
U kafani KUD „S. P. Seljo“ imao je prekrasno društvo duhovitih virtuoza, sarajevske raje i nezaboravne večeri sevdaha.-sve do svitanja. Jedan od njih, neće vam on reći ime, pjevao mu je često na uvce. Ali  zato na koncertu u zemlji Nestleriji pjevač ga nije
prepoznao. Tipičan geg iz „Selje“. Onako isfrustriran… kad mu je popularni pjevač predao mikrofon… naš junak zapjeva… I tebe sam sit kafano…

***

Istina, kafanu je napustio ranije, negdje oko čina majora, kada je onaj lugar onako grubo nasrnuo na dostojanstvo
njegove persone ponavljajući : „ Da si sposoban, do sada bi se oženio“. Potpuno se posvećuje porodici i profesiji a Maja i Marko su najljepši uspjeh u
njegovom životu.

***
Dolaskom Kadijevića, kao pete ličnosti po redu iz vrha generalskog kadra, počinje negativna selekcija u JNA. Na završnoj konferenciji KŠA
u Beogradu oštro i usamljeno on  je kritikovao kolege za izostanke sa nastave, profesore za slabe pripreme predavanja, ocjenjivanje, kao i za opšte stanje reda i discipline.
Zbog toga je uslijedila kazna. Prekomanda u OK ŠTO Doboj na sporednu dužnost.

***
Više od toga bolilo
ga je političko ludilo nacionalista kojima su komunisti na tacni servirali vlast. Jugoslavija, komunizam, antifašistička borba, samoupravljanje i pokret nesvrstanih … kao i drug Tito … proglašavaju se nacionalnim zlom nivoa fašizma. Ovo, kao i teze o ugroženosti
on ne prihvata ni dan-danas. Za njega je Jugoslavija, i pored negativnih pojava, bila primjer političke i duhovne harmonije, gdje su se društveni i prirodni potencijali dijelili na human i dostojanstven način uz široke mogućnosti da
se biraju putevi i utiče na život u svijetu koji nas uvažava i poštuje. Nacionalno pitanje je farsa – a atak na društvenu imovinu bio je pravi cilj!

Gubitnik je radnik i građanin!

***
Rat ga zatiče u Republičkom štabu teritorijalne odbrane BiH gdje, na iznenađenje Divjaka i Šibera, odbija ponudu Alijinih emisara i vraća se kod Kukanjca u JNA.
Postavljaju ga, bez ličnog  pristanka, na dužnost načelnika veze Sarajevsko – romanijskog Korpusa. Za dva mjeseca provedenih u ratu izgubio
je on  dvadesetak kilograma i dobrano posijedio dok mu je svakodnevna glavobolja razarala ono malo sposobnosti za rad.

***
Gledao je ludilo oko sebe … Razularena horda nacionalista, novočetnika, kriminalaca i zbunjenih vojnika … Dobro je upoznao generale kojima silom neprilika referiše svako veče. Opšti utisak o njima je pouzdano negativan, mada su se oni prema njegovoj struci odnosili uvažavajuće tolerantno, svi do jednoga.

***
Kada se na sastanku sa Prezidentom svih, odbijajući čin pukovnika i ostanak u VRS, otvoreno izjasnio da je kao oficir JNA vjeran i zakletvi JNA, nisu reagovali …
Sem Načelnika bezbjednosti : “Ne smiješ ići – pucaćemo!“…“Ja idem, a vi pucajte !“, rekao  je … Usmenu trač – naredbu da oficiri rođeni na teritoriji BiH imaju ostati u VRS
smatrao je bezvrijednom i nepostojećom.

***
U Beogradu sa suprugom, dvoje djece i dva kofera… Podstanari su u Vinči i jedina izvjesnost je neizvjesna budućnost. Nema postavljenja a pritisak da se
vrati u Bosnu ne prestaje uz prozivke, prijetnje, poniženja…

***
Najteži mu je udarac od starih saradnika koji su dobro znali njegov rad, a sada su četnički zadojeni jurišnici! General Delić
ga podučava da JNA mora braniti srpski narod. Odgovora mu da JNA koja nije odbranila Jugoslaviju neće odbraniti ni srpski narod. Kada je dara prevršila mjeru, kao moralni čin, po ličnom zahtjevu,
napušta JNA, optužujući vojni vrh za predstojeći politički i sveopšti kolaps.

***
Prijatelji ga ubjediše da napiše molbu a direktor DD „Telefonija“ reče da će, ako je tačno pola od onog što je napisao, biti primljen između pedeset kandidata. Rukovodilac radova
u kablovskoj operativi je mnogo ispod dostignutog nivoa, ali moralo se. Putovanja i rad od 8h do 22h, pokazalo se kao dobra  terapija za postJNA sindrom.

***
„Pa zašto ideš ?“… njemu će dišo, vlasnik deviznog depoa.
„Pa da sam mislio biti lopov, ostao bih na Palama… Tebi ipak „ukradoh“ ono što si mi dužan“.

***
Postao je tehnički direktor firme u raspadu „Elektro veze servis“, a generalni direktor mu je drug sa Akademije, bivši major JNA. Lijepi planovi,
divne ambicije , ali svako jutro jedan od njih hita na šaltere SDK da vidi da li je nešto crkavice uplaćeno.

***
Po ulicama Beograda hapse Bosance.
Nasrću i varošani na ijekavce. Sedam dana ne ide na posao skrivajući se u Novom Beogradu.
U „Našoj Borbi“ piše dnevnik  „Omča je nad našim glavama“. Redovno prati sesije Beogradskog kruga, jedini glas razuma intelektualne prestonice.

***
Papiri za Setleriju stižu kao nada za spas. Na aerodromu prijatelji plaču. Najviše generalni direktor Elektro veze … koga će nakon dvije godine, spaljenog pored auta,
prepoznati po službenoj torbi.Do danas nerazjašnjena misterija!

***
Setlerija je obećana zemlja za odabrane dok vredniji svaštare. Maja i Marko sa po dvije univerzitetske diplome raduju se perspektivi u službi kapitala dok je njihov
… najbolji drug, učitelj, vozač, kuvar i zabavljač… doživio profesionalni debakl.

***
Poslije stotinu ispita uz rad odlikaš je ispunio još sedam puta više aplikacija za posao… A onda se zakleo da nema više sile da to nastavi.
Ubjeđen je, tome je kumovala i gospoda iz Haga poslije dvodnevnog ispitivanja o svemu i svačemu … uz prisustvo policije. Nudili su med i mlijeko na kraju
balade … za one algoritme.
„Ne, ne gospodo draga! Moja zakletva nepostojećoj domovini vrednija je od zlata i palata ! … A moj životni cilj je da svi
jednoga dana budemo dovoljno bogati“.

***
Raznosi pice, čisti školu, izmišlja specijalitete… Mnogo čita…
Divi se Andriću, Krleži, Dučiću, Šekspiru, Hemigveju…
Najomiljenijem Dostojevskom, Geteu… Osjeća unutrašnji zov i romantične nemire… Počinje da piše u najezdi predivnih slika prošlosti …
Zapamtio note iz Palanke … Svira, komponuje, prevodi … Poeme dopunjuje igrom boja uz pomoć kompjutera …
Rađaju se eseji, komedije, razmišljanja … Pjeva, plače, grohotom se smije … Dozivljava katarzu kroz amaterske pokušaje koje gradi i koji
ga duhom obogaćuju.

***
Gospodi iz Haga je na rastanku odsvirao „Moja zemlja“. Bilo je i treme i aplauza …

U Beogradu ga dočekala penzija … Duplo manja od zarađene! …
Negde „izgubljeni“ dokazi o minulom radnom stažu … Nacionalisti stoluju u Ministarstvu odbrane i ne zaboravljaju  „izdaju“. Vučić se oglušio na njegovo pisanije i
dokaze … Čeka odgovore Jankovića i Antonijevića, zaštitnika i humanitarca …

***
Roditelji u poznoj starosti žive kod sestara i zetova u Herceg Novom. Otac sanja Grmeč i donacije. Majka mu gura sto eura u džep…“Uzmi, sad ti treba“… „Nemoj,
majko, da se brukaš, gdje ću to uzeti… Fali ti još jedna nula“, šali se sa njom.

****

(Objavljeno kao priča u prvom licu,
u Bg dnevnom listu Danas, redakcijski naslov
“Moja zakletva nepostojećoj domovini vrednija je od zlata”)

****

( “Kalatršma”, knjiga u pripremi, zapis “Stazama LJepote I Bola”)